30.10.2026, 12:31
Sjećam se te srijede kao da je bila jučer. Kiša je padala bez prestanka, autobus je kasnio četrdeset minuta, a ja sam stajao na stanici s mokrim cipelama i osjećajem da mi se cijeli život raspada na komadiće. Doma me čekala gomila računa, prazan frižider i tišina koja je bila glasnija od svega. Otvorio sam mobitel samo da ubijem vrijeme i tada sam prvi put vidio vavada eu. Nisam tražio kockarnicu. Kunem se, nisam. Tražio sam bilo što što će mi na pet minuta odvratiti misli od stvarnosti koja me gušila. A onda sam kliknuo.
Prvih pola sata bilo je čisto razočaranje. Ubacio sam pedeset kuna, izgubio ih u nekoliko spinova i pomislio: pa dobro, bar sam potvrdio da mi ništa ne ide. Sjeo sam dublje u fotelju, bacio pogled na kišu koja je lupala po prozoru i osjetio onaj poznati teret u prsima. Znate taj osjećaj kad vas sve pogađa odjednom? Kad ste ljuti na posao, na sebe, na svijet, a ne znate kome bi se požalili? E, to je bio ja te večeri. I umjesto da ustanem i pozovem nekoga, ja sam nastavio kliktati. Ne zbog novca. Zbog onog trenutka iščekivanja kad se kolutovi zavrte. Taj trenutak je bio jedina stvar koja me nije podsjećala na moju stvarnost.
Iskreno, nisam ni znao što radim. Igre su mi bile potpuno strane. Neki slotovi s voćem, neki s egipatskim bogovima, neki s ribama koje kao da mi se rugaju. Smijao sam se sam sebi. Trideset i dvije godine, a sjedim sam u mraku i igram igrice kao da imam petnaest. Ali onda se dogodilo nešto čudno. Počeo sam dobivati. Ne puno. Sitnice. Dvjesto kuna tu, sto tamo. Ali dovoljno da me trzne iz one letargije u kojoj sam živio mjesecima. Sjetio sam se kako se smijem. Stvarno smijem, onako iz trbuha, kad sam osvojio neki smiješni bonus i ekran je zasjao kao božićna jelka. Možda zvuči glupo, ali ta večer mi je bila prvi put nakon dugo vremena da sam se osjećao kao da nešto kontroliram, makar to bilo samo pritiskanje tipke.
Naravno, nije sve bilo tako lijepo. Bilo je trenutaka kad sam izgubio sve što sam dobio i još malo povrh toga. Sjećam se da sam u jednom trenutku samo zatvorio laptop i otišao leći, pitajući se zašto si to uopće radim. Kiša je i dalje padala. Računi su i dalje bili tu. Ali negdje u toj noći, između gubitka i dobitka, shvatio sam nešto važno. Ovo nije bijeg od života. Ovo je samo pauza. Kao kad gledate film ili čitate knjigu. Samo što je ovdje film interaktivan i vi ste glavni lik koji može, na trenutak, zaboraviti da ga čeka stvarnost.
Drugi put sam se vratio za vikend. Bio je to onaj dosadni subotnji popodnev, kad se sve čini sivo i besmisleno. Sjeo sam s kavom, otvorio stranicu i ovaj put sam igrao drugačije. Polako. Promišljeno. Kao da učim neku novu vještinu. Otkrio sam da mi se sviđaju stolne igre, one gdje malo razmišljaš, gdje nije sve samo sreća. Igrao sam blackjack sat vremena i izgubio dvadeset kuna. Ali nisam bio razočaran. Bio sam nekako miran. Nasmejan. Kao da sam proveo popodne s prijateljem koji me ne pita kako sam, ali me ne osuđuje. Zvuči čudno, znam. Ali ponekad je i to dovoljno.
Onda je došao ponedjeljak. Posao. Šef. Kolege. Onaj isti osjećaj da se gušim. I umjesto da odem doma i buljim u zid, sjetio sam se one večeri. Sjetio sam se smijeha. I znate što? Nisam odmah otišao igrati. Prvo sam nazvao brata. Popili smo kavu. Popričali. Bilo je dobro. A onda sam navečer, kad sam ostao sam, otvorio stranicu i odigrao nekoliko rundi. Izgubio sam sto kuna. Nasmejao se. Zatvorio laptop. Otišao spavati. I to je bilo to. Bez drame. Bez osjećaja krivnje. Bez onog „još samo jedan spin“ koji me uništi.
Mislim da je poanta u tome što sam shvatio da je vavada eu samo alat. Kao što je čaša vina alat za opuštanje, ili šetnja za smirivanje misli. Nije lijek. Nije rješenje. Ali može biti onaj mali bijeg koji nam svima ponekad treba. Neću vam lagati i reći da sam postao milijunaš. Nisam. Ukupno sam u plusu možda dvjesto kuna, i to je sve. Ali dobio sam nešto drugo. Naučio sam da mogu stati. Da mogu zaigrati, nasmijati se, izgubiti i otići. Da me to ne mora povući u spiralu. I kad se sad sjetim te kišne srijede, ne sjetim se tuge. Sjetim se tog čudnog, gotovo smiješnog trenutka kad sam shvatio da sam cijelu večer proveo igrajući igrice i smijući se sam sebi. I to mi je nekako dalo snagu da se sljedećeg jutra probudim i suočim s računima. Korak po korak. Spin po spin. Život ide dalje, a ponekad je dovoljno samo na trenutak pobjeći da bi shvatio da se ipak isplati vratiti.
Prvih pola sata bilo je čisto razočaranje. Ubacio sam pedeset kuna, izgubio ih u nekoliko spinova i pomislio: pa dobro, bar sam potvrdio da mi ništa ne ide. Sjeo sam dublje u fotelju, bacio pogled na kišu koja je lupala po prozoru i osjetio onaj poznati teret u prsima. Znate taj osjećaj kad vas sve pogađa odjednom? Kad ste ljuti na posao, na sebe, na svijet, a ne znate kome bi se požalili? E, to je bio ja te večeri. I umjesto da ustanem i pozovem nekoga, ja sam nastavio kliktati. Ne zbog novca. Zbog onog trenutka iščekivanja kad se kolutovi zavrte. Taj trenutak je bio jedina stvar koja me nije podsjećala na moju stvarnost.
Iskreno, nisam ni znao što radim. Igre su mi bile potpuno strane. Neki slotovi s voćem, neki s egipatskim bogovima, neki s ribama koje kao da mi se rugaju. Smijao sam se sam sebi. Trideset i dvije godine, a sjedim sam u mraku i igram igrice kao da imam petnaest. Ali onda se dogodilo nešto čudno. Počeo sam dobivati. Ne puno. Sitnice. Dvjesto kuna tu, sto tamo. Ali dovoljno da me trzne iz one letargije u kojoj sam živio mjesecima. Sjetio sam se kako se smijem. Stvarno smijem, onako iz trbuha, kad sam osvojio neki smiješni bonus i ekran je zasjao kao božićna jelka. Možda zvuči glupo, ali ta večer mi je bila prvi put nakon dugo vremena da sam se osjećao kao da nešto kontroliram, makar to bilo samo pritiskanje tipke.
Naravno, nije sve bilo tako lijepo. Bilo je trenutaka kad sam izgubio sve što sam dobio i još malo povrh toga. Sjećam se da sam u jednom trenutku samo zatvorio laptop i otišao leći, pitajući se zašto si to uopće radim. Kiša je i dalje padala. Računi su i dalje bili tu. Ali negdje u toj noći, između gubitka i dobitka, shvatio sam nešto važno. Ovo nije bijeg od života. Ovo je samo pauza. Kao kad gledate film ili čitate knjigu. Samo što je ovdje film interaktivan i vi ste glavni lik koji može, na trenutak, zaboraviti da ga čeka stvarnost.
Drugi put sam se vratio za vikend. Bio je to onaj dosadni subotnji popodnev, kad se sve čini sivo i besmisleno. Sjeo sam s kavom, otvorio stranicu i ovaj put sam igrao drugačije. Polako. Promišljeno. Kao da učim neku novu vještinu. Otkrio sam da mi se sviđaju stolne igre, one gdje malo razmišljaš, gdje nije sve samo sreća. Igrao sam blackjack sat vremena i izgubio dvadeset kuna. Ali nisam bio razočaran. Bio sam nekako miran. Nasmejan. Kao da sam proveo popodne s prijateljem koji me ne pita kako sam, ali me ne osuđuje. Zvuči čudno, znam. Ali ponekad je i to dovoljno.
Onda je došao ponedjeljak. Posao. Šef. Kolege. Onaj isti osjećaj da se gušim. I umjesto da odem doma i buljim u zid, sjetio sam se one večeri. Sjetio sam se smijeha. I znate što? Nisam odmah otišao igrati. Prvo sam nazvao brata. Popili smo kavu. Popričali. Bilo je dobro. A onda sam navečer, kad sam ostao sam, otvorio stranicu i odigrao nekoliko rundi. Izgubio sam sto kuna. Nasmejao se. Zatvorio laptop. Otišao spavati. I to je bilo to. Bez drame. Bez osjećaja krivnje. Bez onog „još samo jedan spin“ koji me uništi.
Mislim da je poanta u tome što sam shvatio da je vavada eu samo alat. Kao što je čaša vina alat za opuštanje, ili šetnja za smirivanje misli. Nije lijek. Nije rješenje. Ali može biti onaj mali bijeg koji nam svima ponekad treba. Neću vam lagati i reći da sam postao milijunaš. Nisam. Ukupno sam u plusu možda dvjesto kuna, i to je sve. Ali dobio sam nešto drugo. Naučio sam da mogu stati. Da mogu zaigrati, nasmijati se, izgubiti i otići. Da me to ne mora povući u spiralu. I kad se sad sjetim te kišne srijede, ne sjetim se tuge. Sjetim se tog čudnog, gotovo smiješnog trenutka kad sam shvatio da sam cijelu večer proveo igrajući igrice i smijući se sam sebi. I to mi je nekako dalo snagu da se sljedećeg jutra probudim i suočim s računima. Korak po korak. Spin po spin. Život ide dalje, a ponekad je dovoljno samo na trenutak pobjeći da bi shvatio da se ipak isplati vratiti.